-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Nedjelju dana prije svoje smrti, na dan Hristovog rođenja 1832. godine, otac Serafim je, po običaju, došao na liturgiju koju je služio otac iguman Nifont. On se pričestio svetim Hristovim tajnama i poslije liturgije, on je razgovarao sa ocem igumanom. Između ostalog, on se založio za mnoge kod igumana, posebno za mlade monahe iz bratije, ali nije zaboravio, ovom prilikom poslednji put, na to da mu skrene pažnju, kad umre, da ga sahrane u njegovu grobnicu. Oprostivši se sa igumanom i bratijom, stari monah se vratio u svoju ćeliju i jednom je od monaha, upravo Jakovu, koji je kasnije bio jeromonah u Tolševskom manastiru, predao emajliranu ikonu prepodobnog Sergija, kad mu se javila Majka Božija, sa ovim riječima: „Kad umrem, ovu ikonu stavite na mene i sa njom me spustite u grob. Ikonu mi je poslao časni otac arhimandrit Antonije, namjesnik svete lavre, u koju su ugrađene čestice mošti prepodobnog Sergija”. Stari monah Serafim je gajio, kako nam je već poznato, veliku ljubav prema ocu Antoniju.

1. januara 1833. godine, u nedjelju, otac Serafim je poslednji put došao u crkvenu bolnicu svetih Zosime i Savatija, ispred svake ikone je sam postavio svijeće i poklonio se, što nikad ranije nije radio, zatim se pričestio, kako nalažu običaji, svetim Hristovim tajnama. Po završetku liturgije, on se pozdravio sa svom ovdje prisutnom braćom, koji su se molili, sve je blagoslovio, poljubio ih i tješeći ih, rekao: „Molite se, nemojte da tugujete, bdite, današnji dan nam sprema vijence”. Oprostivši se od svih, on je poljubio krst i ikonu Majke Božije, onda se, obišavši oko svetog stola u oltaru, poklonio i izašao iz hrama na vrata, koja su bila okrenuta prema sjeveru, dajući time do znanja da čovjek svojim rođenjem ulazi na jedna vrata u ovaj svijet, a na druga izlazi kad odlazi na onaj svijet. U tom trenutku su svi primijetili da je fizički izgledao mnogo loše, ali je duhovno stari monah bio veoma vedar, smiren i veseo.

Poslije liturgije kod njega je bila sestra Irina Vasiljevna iz Divejevskog manastira. Starac je poslao po njoj Paraskevi Ivanovnoj novčanicu od 200 rubalja, naređujući joj da kupi hranu za taj novac u najbližem selu, jer su im u to vrijeme nestale sve zalihe hrane i sestre su se našle u velikoj nevolji.

Tog istog dana, poslije liturgije, kod oca Serafima bio je jeromonah Feoktist iz Visokogorskog Arzamaskog samostana. Završivši razgovor sa njim, otac Serafim mu je na kraju rekao: „Ti ako želiš, služi ovdje”. Ali Feoktist, žureći kući, odbio je da služi u Sarovu. Onda mu je otac Serafim rekao: „Onda ti idi u Divejevo”. Otac Feoktist, naravno, nije ni to razumio i, dobivši od starog mudraca blagoslov, otišao je tog istog dana iz Sarova.

Važno je primijetiti da je pored ćelije starog monaha Serafima bila ćelija monaha Pavla. One su bile odvojene jedna od druge slijepim i debelim zidom, pored kojega je bila peć. Ulazi u ćelije su bili zasebni. Još od davnina je vladalo pravilo u Sarovskom manastiru da svaki monah u manastiru živi odvojeno i nasamo. Otac Serafim nije imao kod sebe ni učenika, niti bilo kakvog slugu, tu dužnost je ponekad obavljao brat Pavle, koji je živi u susjedstvu do njega. On je vjerovao u njega i često je govorio: „Za svoju dobrotu srca, brat Pavle će bez truda ući u carstvo nebesko, on nikada nikoga ne okrivljuje i ne zavidi nikome, on je svjestan svoje malenkosti i svojih grehova”.

Stari monah Serafim imao je naviku da, pri izlasku iz manastira i odlasku u svoju usamljeničku ćeliju, ostavlja upaljene svijeće ispred ikona u svojoj ćeliji. Brat Pavle je, korisrteći se njegovom blagonaklonošću prema njemu, ponekad govorio monahu da njegove upaljene svijeće mogu da izazovu požar, ali mu je otac Serafim uvijek odgovarao na to: „Dok sam ja živ, požara neće biti, a kad umrem, moju smrt će otkriti požar”. Tako se i dogodilo.


(Nastaviće se)

---